Poglavlje 1

U našoj domovini imade još mnogo porodica, koje se mogu podičiti svojim predjima iz drevnih i slavnih vremena. Takove su porodice primjerice naši Gusići, Keglevići, Draškovići, Petričević, Hreljci, Bojničići, Tomašići i dr. 

0 T o m a š i ć i m a dade se ustanoviti, da su pripadnici starog hrvatskog plemena

M o g o r o v i ć a.

Ova porodica dakle pripada jednomu od dvanaest starih hrvatskih plemena, kojih spomen nalazimo već u doba narodne dinastije hrvatske. Svaki pripadnik pojedinoga ovoga plemena (12), bio je smatran pravim plemićem hrvatskim, kako je to dokazao učeni naš stxučnjak prof. Vjekoslav Klaić u raspravi o hrvatskim plemenima.

Prema tomu spadaju i Tomašići u red najstarih hrvatskih plemića - u red hrvatskoga praplemstva, kojemu nije plemstvo nikad po dijeljeno ni po kojemu vladaru, oni su spadali u red onih Hrvata, koji su od vajkada bili slobodni i plemeniti ljudi u svojoj domovini.

Poznato je i to, da je god. 1102., kad su Hrvati priznali kralja Kolomana svojim kraljem, i tako sklopili personalnu uniju s Ugarskom, nalazio se medju ono dvanaest pretstavnika hrvatskih plemena - hrvatskoga naroda i župan P e t a r od plemena M o g o r o v i ć a „- de genere Murithorum".

Tomu plemenu Mogorovića pripadale su još i druge hrvatske porodice, tako primjerice : Slavkovići, koji u XV. vijeku živu u Lici tamo u Ribniku, od kojih se god. 1499. spominje Pavao Slavković od plemena Mogorovića; onda Babonošići, koji se vrlo rano spominju u staroj županiji goričkoj, odakle se doseliše k Ozlju a pače i preko Save. Ima ih još i više.

Kako je spomenuto i porodica Tomašića pripada plemenu Mogoromca.

Sačuvana pisma spominju nam prvi put Tomašiće u Lici, tamo ispod kršna Velebita, od kuda se razgraniše u modruško dranje, u Senj te sve do Kupe uz donji tok Korane. Svoj plemenski pridjevak od Mogorovića" često upotrebljava ta porodica već od XIV. vijeka. Godine 1380. spominje se Nikola, sin Stjepana Tomašića od Mogorovića, a godine 1503. živi u Lagoduićima u Lici Toma Tomašić od plemene Mogorovič".


Jedan ogranak porodice Tomašića naseli se rano oko Kupe i Korane u drevnoj županiji goričkoj, gdje već u XIV. vijeku drži po sjede. Već god. 1337. drže oni prostrane zemlje u Rečici (Radchicha). Ivan, Nikola i Drač, sinovi Samsona, te Stjepan, Mihajlo i Toma, sinovi Tomaševi prodaju te godine za 22 marke pol svojih posjeda u Rečici, Andriji i Ivanu, sinovima Beke.

Taj se Toma, otac Stjepana, Mihalja i Leonarda, spominje još god. 1380. Te godine prodaje Stjepan i Mihalj Tomašić sinovi Tome sina Tomina, neke zemlje u Rečici za 20 saracenskih maraka Nikoli Paki, Stjepanu, Ivanu i Mihalju, sinovima Tome sina Bekina, kaštelana stenišnjaškoga.


Tom se vijeću gubi za neko vrijeme spomen Tomašića u tom kraj u Kroz 80 godina nemamo pismenih vijesti o njima. Nema sumnje, da su ove svoje posjede i nadalje držali. Kad se opet javljaju u drugoj polovini XV, vijeka, nalazimo ih u staroj plemenskoj općini Strelču, kojoj danas više nema traga.

Godine 1462. i 1465. spominju nam pisma Petra Tomašića, koji je tada bio sudac plem. općine strelačke (Strelče) - iudex generationis de Strelchan".


Isti taj Petar bio je već god. 1464. gospodarom grada i imanja Belaja, kojega se još i danas podori vide na brežuljku iznad belajskoga sela nedaleko Korane.

Kao sudac plemenske općine strelačke izdaje Petar Tomašić općinske isprave, koje pečati pečatom plemenske općine, u kojem vidimo izmedju polumjeseca i zvijezde strjelicu kao grbovnu figuru.

Po svoj prilici bio je Stjepan Tomašić, koji se javlja g. 1475., sin Petrov. On nosi pridjevak od Korane" (de Korana). Te godine zastupa Stjepan Tomašić opata Jurja, gubernatora opatije Topuske.

On je svakako bio čovjek visoke naobrazbe, jer nosi naslov - metar" (magister), koji je onda bio neki akademski gradus. On nosi i naslov pisac" (literatus), što takodjer nosi samo čovjek učen, kako bi kazali pismen".

Godine 1481. bio je Stjepan literat Tomašić od Korane dvorjanik (familiaris) demekoga prepota Stjepana. Po zagovoru ovoga izdao mu je kralj Matija Korvin 24. augusta 1481. novu darovnicu za njegove posjede oko Korane i Kupe, i to : Pećnik, Koranu, Strelče, Bukovicu, Rečicu, Gradnu i predji Dubravu. Ove su posjede njegovi predji posjedovali od starine, kako to darovnica izrijekom spominje.

Istodobno naloži kralj zagrebačkomu kaptolu, da Tomašića zakonitim putem uvede u posjed ovih imanja. Kaptol je u tu svrhu izaslao pre- vendara Stjepana od Rovišća, koji je to uvadjanje izvršio u subotu poslije blagdana sv. Jakova godine 1481. u prisuću kraljevskog povjerenika Jurja Jackovića od Gorice, te susjeda Luke Vokmanića od Mrenice, Marka Zimića, Benka Hrelčića od Mlake i Ivana Barilovića.

Stjepan Tomašić imao je sinove: Nikolu, Tomaša, Stjepana i Gašpara. Cini se, da je Stjepan Tomašić umro prije god. 1492., jer tada već nalazimo Tomaša, njegovoga sina, gospodarom Belaj-a. Te godine držao je on osim suca Broza pod Belajem 11, u Pećniku 8 i u Strelču 10 kmetova. Njemu je i kralj Vladislav potvrdio posjed predija Korane, Vrbanova sela, Pavlekova sela, Kraljevca, Kraljeve i Gole Gorice. Ove posjede držali su Tomašići još god. 1592.



Kako smo spomenuli, držali su Tomašići od starine prostrane posjede izmedju Korane i Mrenice, gdje su već za cijelo u XV. vijeku sagradili grad Belaj. Po njemu nose i dalje pridjevak od Belaja" (de Belay). God. 1519. spominje se Petar Tomašić od Belaja, kao svjedok u parnici Turopoljaca protiv markgrofa Jurja Brandenburškoga.

Tečajem XVI. vijeka, u ono burno i krvavo doba naše domovine, kad je turska sila prešla prag Hrvatske i tu haračila, a uz to unutrašnje porodične razmirice, bile su razlogom, da su i nekadimućni Tomašići Belajski znatno osiromašili. God.1535. ostavi Gašpar Tomašić od Gorice (valjda sin Tomin) domovinu, ode u Tursku i tamo se poturči, na to je kralj Ferdinand I. njegov dio imanja belajskoga: Belaj, Pećnik, Dmitrovac i Prikrajce darovao slavnom branitelju Klisa Petru Kruiću.



Zašto je Gašpar odbjegao u Tursku, ne znamo. Povijest nam je više takvih slučajeva poturčenja zabilježila. Tako su kanonik Franjo Filipović, zarobljen od Turaka na Ivanićkom polju, jedan Petar Keglević, Franjo Bukovački i drugi ostavili vjeru i domovinu te se nastanili u Turskoj.

Darovnica kralja Ferdinanda za Kruića nije ipak nikad ostvarena, jer se tomu oprijeće Gašparovi rodjaci, a poimence brat mu Nikola. God. 1543. spominje se Stjepan, sin Stjepana Tomašića od Belaja, kao svjedok kod uvadjanja Nikole i Gašpara Gusića od Turnja u imanje Vinicu.

Godina 1560, zateče Tomašiće u golemoj nevolji i potrebi, tako, da je Matija, sin Nikole Tomašića, bio primoran založiti svoj dio belajskoga imanja za 400 for. Ivanu Blaijeviću. Tomu se odlučno opriječe njegovi bratići Nikola i Juraj, uloživši pred zagrebačkim kap tolom svečani prosvjed.

Majka spomenutoga Matije, Barbara Gusićeva, ostavši udovom iza Nikole Tomašića, požla je za rečenoga Blaijevića, a sin njezin Matija zapisa joj god. 1565. pred zagrebačkim kaptolom polovicu belajskoga imanja za 4000 forinti.

Spomenuti Nikola i Juraj Tomašić imali su još jednoga brata Ivana, koji se spominje god. 1567. prigodom uvadjanja Ivana i Gašpara Barilovića u posjed grada Barilovića na Korani.

Taj Ivan bio je veoma nagao i nasilan čovjek, te je sa svojim bratićem Matijom živio u velikoj kavgi, koja je završila dosta tužno, jer ga je u svojoj naglosti god. 1568. tako isprebijao, da je i umro. Poradi toga čina izgubi Ivan svoj dio Belaja, što ga tada kralj Maksimilijan II. darova knezu Franji Frankopanu Slunjskomu.

I ovo darovanje ostalo je tek na papiru, jer se rodjaci i djeca Ivanova opriječe, pa tako ostade cijeli Belaj i nadalje u rukama Tomašića.

Ivan je Tomašić medjutim ostao medju svojom braćom i na svojoj djedovini. Kad je pak majka ubijenoga Matije, Barbara rodj. Guić i opet udova Ivana Blaijevića, htjela otudjiti dio belajskoga imanja, što joj ga je sin zapisao, ustadoše braća Juraj, Nikola i Ivan Tomašići protiv toga svečanim prosvjedom.


Iste godine 1572. imala su spomenuta braća Tomašići silnih neprilika od Gašpara sina Ivana Blaijevića, te Jurja Herendića, koji zatražiše dio belajskoga imanja kao rodjaci Tomašića. Ali im to nije pošlo za rukom, jer su se Tomašići znali dobro obraniti.

Godine 1574. htio je kralj Maksimilijan II. darovati Belajnekom drugomu, i zato vidimo, da Ivan, Juraj i Nikola Tomašići protiv toga ulažu prosvjed.1574-ben II.

Teške dane turskih provala osjetiše za cijelo i Tomašići veoma gorko. Godine 1528. provali bosanski paša sa 5000 Turaka sve do Belaja, gdje je 5. decembra bila ljuta bitka. U toj bitci ranjen je i junački ban Istvan Karlović. Na sam grad Belaj bilješi povijest tri napadaja turska. 4 navali god. 1574. izvijestio je kralja ban i biskup Juraj Draković. Godine 1576. 1. decembra navali Kapidi-paša bosanski sa 1500 konjanika na Belaj, otkud odvede 100 duša u ropstvo. I god. 1581. provališe Turci sve do Belaja, gdje zarobiše trideset ljudi.

Kao vlastela i plemići kraljevine, doprinosili su Tomašići mnogo za obranu tužne domovine. Godine 1567. davali su u bansku vojsku jednog konjanika i dva pješaka, a od grada Belaja 10 radnika i dva podvoza za utvrdjivanje krajiških tvrdjava. Isto tako su plaćali u svrhu obrane domovine i vanredni porez subsidium" od 2 for. Kasnije god. 1573. davali su od grada Belaja 30 radnika za gradnju utvrda.

U vrijeme ovih bijesnih turskih navala i haračenja, možda već god. 1576., kojom su zgodom Turci popalili trg ispod grada Belaja, nastradao je i sam grad. Ostao je bez krova, a tako ga je godine 1635. našao inžinir Ivan Pieroni, koji je po nalogu kralja obilazio krajiške gradove, da ih izvidi sa strategičkog gledišta. Tom ga je zgodom i nacrtao u svojim izvještajima. Grad je bio tada gotovo razvaljen, a u sredini imao je okruglu visoku kulu, po kojoj je već poraslo i drveće.

Ta golema nesreća uništila je Tomašiće u Belaju. Tu im propade djedovina, a oni traže mirnija skloništa diljem domovine.

Tečajem XVI. vijeka nalazimo Tomašića još i drugdje, osim uspomenutom kraju oko Korane. Ako i nijesu iste grane, to su ipak pripadnici istoga roda. Svi su pripadnici plemena Mogorovića. I ovede valja istaknuti.

Godine 1503. spominje se u Logoduićima Toma Tomašić od plemene Mogorovč", god. 1501. u Telić selu u Lici Petar Tomašić, god. 1513. Mihovil Tomašić u istom selu, taj se spominje kao kraIjevski povjerenik prigodom uredjenja medja posjeda Pavla i Mate Prhokovića; god. 1512. spominje se Šimun, god. 1504. Andrija, god. 1521. Mihajlo Tomašić. Godine 1527. bio je jedan Tomašić porku labom kneza Krste Frankapana u gradu Postojni u Kranjskoj.

Hrvatski kroničar XVI. vijeka Ivan Tomašić, fratar reda sv. Franje države bosansko-hrvatske, svakako je pripadao ili onoj grani Tomašića, koja je živila oko Senja i Modrua, ili baš toj, što je živila oko Korane. Iz njegove kronike, koja je otisnuta u IX. knjizi Arkiva za jugoslavensku povjesnicu, razabire se, da je bio osobit privrženik Frankopana, i da je dobro poznavao zemlju na jug Kupi. Po kazivanju Valvasora i Schonlebena živio je Ivan Tomašić u drugoj polovini XVI. vijeka, a to je i sve, što o njem znamo.