Poglavlje 7

P e t a r  T o m a š i ć sin Franje de Paula Tomašića i Ane Beni Geve rodio se je na Rijeci god. 178fi. U nježnoj djetinjoj dobi izgubi majku. Njegov djed Petar pl. Benić imenova ga oporukom od 27. decembra g. 1797. nasljednikom od 18.000 for., koji mu se imadu isplatiti, kad postane punoljetnim. Umre li pak Petar Tomašić bez djece, to imade 17.000 for. pripasti porodici Benić, a glede 1000 for. može slobodno raspolagati.

Kad je Petar Benić umro, naslijedi njegova imanja Zakanje, Jurovo i Zaluku njegov sin Ivan Benić, major insurekcije. Već god. 1802, tražio je Petar Tomašić od njega legat zapisan mu od djeda. Postavši pak punoljetnim 7. augusta 1811. ozbiljno zatraži taj legat od svog ujaka. Godine 1816. se s njim na godi, da mu legat isplaćuje u obrocim 81 Petar Tomašić živio je tada u Maloj Mlaki. Bio je pače i aeorom plem. općine turopoljske, te je god. 1822.preuzeo uredjivanje turopoljskoga arkiva.

I u političkom životu bio je Petar Tomašić znatna osoba. Naročito za burnih županijskih skupština god. 1843., povodom kojih je izišlo ťGliboko zdihavanje Turopoljcev", u kojemu se medju ostalom hrvatskom gospodom spominje i Petar Tomašić. Dakako to je pjesan "rugalica", koja svakom nešto nadjeljuje.

Sa susjedom svojim Filipom Aleksandrom pl. ufflayem, vlastelinom u gradu Brlogu na Kupi, živio je Tomašić kroz cijeli život u zavadi poradi nekih zemalja ribničke gospoštije, za koje je tvrdio, da su njegove, a ufflay kao upravitelj ribnički, da su ribničke. Taj spor rijesen je kasnije veoma lijepo, jer medju obim porodicama za snovane su čvrste veze, kako to iz potonjega razabiremo.

Petar Tomašić imao je djecu: Franju Ksavera, Josipa, Antoniju, Tereziju i Karolinu. Umro je u akanju 29. augusta 1845., a supruga mu Antonija 11. februara 1861. u 80. godini. Oboje pokopani su do žzupne crkve u akanju, gdje im grob označuju lijepi i veliki mramorni spomenici.

Petrov sin Franjo Ksaverij, nazivan Ferri rodio se god. 1819. Posvetio se vojništvu, te je služio kod graničarske ogulinske pukovnije. Umro je 7. septembra 18fi1. u Podzemlju u Kranjskoj, a pokopan je do župne crkve u Žakanju, gdje stoji nadgrobna mramorna ploča. Bio je oženjen Terezijom pl. Auernhammer de Auernstein (u Metlici 1894.). Djece nije imao. 

Kći Petrova Terezija udala se je za Miroslava pl. Pisačića Hianovečkoga; Antonija za Vilima pl. Praunspergera, vlastelina u Obrhu kraj akanja, a drugi put. za kapetana Marka Komadinu. Karolina se udala (24. novembra 1839.) za kapetana Hugona okčevića, brata bana Josipa baruna Okčevića.

Drugi sin Petrov J o s i p, rodio se je u Mal. Mlaki, župi odransko j 21. januara 1821. Svršivši pravne nauke na pravoslovnoj zagrebaćkoj akademiji izvršaveo je kroz četiri godine službu protonotarskog otpravitelja kod tadanjeg hrvatskog protonotara Nikole pl. Mikića. God. 1844. položi u Pounu s izvrsnim uspjehom odvjetnički ispit i propisanu prisegu. Odmah slijedeće godine 1845. imenova ga ban grof Josip Haller začasnim odvjetnikom zagrebačke županije, a 3. septembra iste godine imenova ga isti ban na zahtjev hrvatskih staleža i redova kotarskim sucem (vicejudex nobilium) prekokupskoga kotara, koja je čast bila smrću njegovog oca ispražnjena. Ovu službu izvršavao je do 8. maja 1848.

Već godine 1842. pojavile su se u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu dvije političke struje : hrvatsko-narodna i hrvatsko-magjarska, magjaronska stranka. Ovo strančarenje izazvalo je g. 1845. dne 29. jula onaj krvavi dogodjaj na Markovom trgu u Zagrebu. To strančarenje povuklo je i Tomašića u svoje kolo ; on stupa u hrvatsko magjarsku stranku. Iza god. 1845. nastaje u Hrvatskoj prava hajka na pristaše te magjaronske stranke. Jednom su dapače hrvatski djaci provalili u kasino", te tamo ulovili, više osoba, a medju njima i 70-godišnjeg bivšeg zagrebačkog podžupana josipa Zuvića, kojega pod bajunetama dovedoše na gradsku vijećnicu, da ga objese. Iz ovog užasnog položaja izbavi Zuvića ban Jelačić. 

Josip Tomasic 21_1_1821-25_7_1876

U toj hajci dodje red i na Tomašića, a osobito tada, kad ga ťNovine dalmatinsko-hervatsko-slavonske" okriviše, da buni seljaštvo. Prigodom jednoga boravka Tomašićeva u Maloj Mlaki navališe pristaše narodne stranke (Ilirci) na _dvor, i bili bi Tomašića ubili, da ga nije spasio kapelan Mijo Opčić, koji ga uz opasnost vlastita života - premda Ilirac, sakrio u krevet. Taj čin sprijatelji tu dvojicu za cio život.

U čas, kad su ustale protiv njega i gore spomenute novine, boravio je Tomašić u akan ju kod svoje na smrt bolesne majke. Čim ga je kotarski liječnik Hass uvjerio, da će mu majka ozdraviti, naumi poći do bana Jelačića, da se opravda, i da od protivnika zatraži zadovoljštinu. No u tom ga preteče nepoljna vijest, da je otpušteno sve činovništvo županije, koje zamijeniše Ilirci". Što više, imali su se svi otpušteni činovnici zatvoriti. On se opet vrati u akanje, te po nagovoru majke odluči, da otputuje iz domovine, dok se oluja stiša. To učiniše i mnogi drugi Hrvati, koji su bili otpušteni iz službe kao pristaše magjarofilske stranke.

U tom strahu otputova Tomašić početkom maja 1848. u Ugarsku, u zaladsku županiju, gdje je još od prije imao dobrih znanaca. Tu je boravio kod Fr. pl. Sumeghia, odvjetnika Antuna Kovacsa, Ljudevita pl. Bogyaya, županijskog pretstojnika, Ladislava Tybolya, Benjamina pl. Farkaa predstojnika, Ivana Barcza komesara, Pavla pl. Horvata, Jurja pl. Forintaa prisjednika kolegijalnog sudišta u imegu i plemića Rajke.

Kad je pak svim hrvatskim prebjeglicama zabranjen povratak u domovinu, i kad je buknuo poznati rat protiv Magjara, nije se Tomašić više usudio vratiti kući, a manjkalo mu je i sretstava, daode drugamo,Tomašić je boravio tiho u zaladskoj županiji, a dase nije ničim pridružio magjarskom ustanku. To posvjedočiše pismeno svi oni, koji ga gostoljubivo držahu kod sebe. U Kanii sastajao se je Tomašić sa svojim znancima, koje su ulovili Magjari kao narodne gardiste. Tako se sastade s prijateljem Lazarom Somogyjem, sucem u Poljani, s kojim je upravo turobna razgovarao o nesretnim odnošajima.

Nastojanjem njegove majke kod bana Jelačića, posluži mu sreća, da mu je ban 13. februara 1849. u Pešti izdao dozvolu, da se može vratiti u domovinu. Baš u taj čas bolovaše Tomašić teško od poaline na imanju Sumeghievom u Sotaru kod Zala-Egervara. U toj teškoj bolesti izgubi kosu i sluh. Banova dozvola stiže mu u ruke tek početkam mjeseca Marta.

Tako, nakon 10-mjesečnog izbivanja, mogao se je Tomašić vratiti u domovinu. Već 6. marta prispije u Varaždin, od kuda se vrati u Zakanje k svojoj majci. Tu ga nalazimo još god. 1850., kad mu veliki sudac Prešern i kot. sudac Ljudevit pl. Bunjevac izdadoše svjedodžbu o čestitom ponašanju i savjestnosti, dok bijaše kotarskim sucem prekokupskoga kotara. Iste godine mjeseca augusta podnese Tomašić molbu odboru za uredjivanje sudova u Hrvatskoj, da mu padijeli kakovu službu kod visokog popečiteljstva (službu kotarskog sudca, zamjenika državnog odvjetnika) ili pako službu kot. sudca u Karlovcu, Bosiljevu, Jastrebarskom ili u Kraiću. Molba mu bude uvažena, i već g. 1853. bio je perovodjom vrhovnog kasacionalnog sudišta u Beću. Tu ga obijediše časnici bivše hrvatske garde Ivan Pflanzer i Aleksandar Popović, da ae njima, kad su bili od Magjara zarobljeni u Kanii, rekao : Prav vam je, kaj ste iskali, to ste našli", a time da je dao dokaz svog nelojalnog mišljenja. Zato ga 30, januara 1854, pozove na odgovornost ministar Taffe. Tomašić se temeljito opravdao.

U Beču nije dugo ostao, jer je već g. 1857. bio upravite ljem moslavačkoga kotara. Dne 30. marta 1861. imenovan je tajnikom kr. namjesništva u Zagrebu, a 9. juna 1862. imenova ga kralj pri sjednikom banskoga stola, koji je dekret primio u Krapinskim To plicama 12. juna.

Za banovanja bar. Levina Raucha bio je Tomašić zastupnikom ozaljskoga kotara, te je kao takav bio poslan i na zajednički sabor u Budimpeštu.

God. 1870. imenovan je prisjednikom stola sedmorice, koju je službu vršio sve do svoje smrti.

Tomašić je bio dva puta oženjen, imao je dvije kćeri brlokog vlastelina Filipa Aleks. pl. ufflaya, nekadašnjeg ljutog neprijatelja svoga oca. S prvom Jadvigom oženio se je doskora nakon povratka iz Ugarske, te je s njome rodio troje djece : Josipa, Isabelu i Silvina. Sve troje pomriješe kao mala djeca. Potonja dvojica pokopani su u raci brloke grad. kapelice, a prvi u Moslavini, gdje je umrla i supruga mu Jadviga. S drugom suprugom Emilijom vjenčao se je god. 1857. i rodio djecu : Hugona, Blanku, Nikolu, Emu i Belu.

Dne 2. februara 1876. umrije mu supruga Emilija, a on se do skora teško razboli i rastavi s ovim svijetom dne 25. jula iste go dine. Supruga mu bude pokopana na Jurjevskom, a on na Petrovom groblju. Dboje zajedno s djecom Hugonom i Belom preneseni su god. 1904. u obiteljsku grobnicu na Mirogoju.