Vratimo se opet za čas k Tomašićima, koji su ostali na belajskom imanju. Pavao i Toma, sinovi Krsta Tomašića, naumiše g. 1636. prodati svoju djedovinu u Belaju (i grad) grofu Rudolfu Paradajzeru. Tomu se žestoko opre njihov brat Juraj Tomašić. Ovaj se potuži banu, koji izasla suca plemića županije zagrebačke Ivana Pukadiju k Pavlu i Tomi Tomašićima. Došavši u njihovu kuću u karlovačkoj tvrdjavi dne 8. augusta 1636., ne nadje ih kod kuće, te s toga uruči zabranu glede prodaje grada Belaja Pavlovoj ženi Margareti rodj. pl. Ribćan, a Jurju Tomašiću izda o tom činu pismenu svjedodžbu.
Sve to nije koristilo, jer su Pavao i Toma Tomašići ipak god. 1638. pred banom Sigismundom Erdodom prodali grad Belaj, osim 30 jutara zemlje u Rečici, grofu Rudolfu Paradajzeru za 800 for. i jednoga konja, uz uvjet, da im dozvoli, da uvijek uživaju najbolje službe u gradu Belaju (perpetuum in praecipuis et optimis officiis stipendium in dicta arce Belay, futurisque semper temporibus dare et administrare teneantur). Ovu prodaju odobri god. 1639. kralj Ferdinand III. Isto tako prodao je ponovno Toma Tomašić s Jurjom, sinom daljnjeg rodjaka svoga Jurja Tomašića god. 1642. (u četvrtak pred Jakovljem) grad i imanje belajsko istomu grofu Paradajzeru. Prodajni ugovor sklopljen je u Crnkovcu pred banom Ivanom Drakovićem. Cijena bijaše 800 for. i osedlani konj (ac uno equo gene roso cum totali apparatu equestri). No ovaj put izlučen je iz prodaje cijeli posjed Tomašića u Rečici i 30 jutara zemlje u Domitrovcu.
Kao glavni razlog, zašto su prodali Belaj, ističu neprestane provale Turaka, koji se sve više približuju njihovom imanju, a zato žele poći u mirniji kraj.
Prodajom belajskoga imanja bio je veoma oštećen Krsto Tomašić, sin spomenutog Jurja, brata prodavačeva. Kako je taj svoje pravo tražio, razložit ćemo niže.
Kupovninu podijeliše medju sobom Tomašići. Juraj primi odmah svoj cijeli dio, dok su Pavao i Toma još slijedeće godine 1643. primali od Paradajzera što novaca što opet robe. U zimi godine 1642./3. umrije Pavao Tomašić u Toplicama (Leću) ostavivši udovu Maru (Margaretu). Još za života primio je u Toplicama od Paradajzera 18 rajnčki`, a po smrti njegovoj primila je njegova udovica 19 rajnčki", 40 for. i 30 nvč. u srebru i sukna u vrijednosti od 50 for. (ukupno 120 for. 30 novč.). Tomaš pako primio je 222 for. u srebru i 50 for. u suknu i ponovno još 172 for. 28 novč. u ime kupovnine.
Premda je Juraj Tomašić bio sasvijem isplaćen, ipak je svojim rodjacima pravio mnogo neprilika. Tako je god. 1643. pobrao sav prirod na ono 30 jutara zemlje pod Belajem (u Domitrovcu), makar da mu je samo polovina pripadala
To je bilo povodom velikoj svadji. Spomenuli smo, da je Krsto Tomašić prodajom Belaja znatno štetovao. Zato on podigne pravdu pred banom. Po nalogu bana i odredbi zagrebačkoga pod župana Jakova Ilijaevića imao je sudac plemića županije zagrebačke Ivan Gaal osobno poći do udove grofa Ernesta Paradajzera (sina Rudolfova) Margarete rodj. Lamberg, te joj uručiti opomenu, da dozvoli ovrhu na belajsko imanje u korist Krsta Tomašića. Kad je Gaal došao u grad Belaj, što su ga bili Paradajzeri obnovili, ne nadje grofinje kod kuće, te izruči opomenu Dori, ženi Ivana Pavca, belajskoga kmeta, s nalogom, da je preda grofinji, Tom zgodom razgleda grad belajski, te ustanovi, da u gradu nema nikakove straže. 0 tom svom izaslanju sastavi Gaal svjedodžbu u Turnju 27. marta 1,695., te je uruči Krstu Tomašiću.
Već 18. aprila dosudi podžupan Ilijaević Krsti Tomašiću njegov dio na belajskom imanju i odredi ovrhu. Po nalogu bana obavi podsudac Vuk Thauzy tu ovrhu u prisuću turanjskoga kastelana Jurja Miklouića. Svjedodžbu o toj ovrhi sastavi Thauzi 9. juna 1695. u svom dvoru Obrhu kod Ribnika.
Tako se je Krsto Tomašić mogao nadati uspjehu, ali se doskora drugačije dogodi. Udova Paradajzerova izruči grad Belaj barunu Vilimu Kulanu, kapetanu slunjskom, velemeričkom i umberačkom. avaj postavi u grad posadu karlovačkih vojnika, tvrdeći, da Belajspada pod jurisdikciju vojne Krajine a ne bana.
Eto nasilje izneseno je i pred hrvatskim saborom u Varaždinu 14. novembra 1695., gdje je zakljućeno, da se hrvatski ablegat na bečkom dvoru Franjo Črnkovački, ima za tu stvar zauzeti kod kralja Leopolda , pošto je tu djedovinu Tomašića nasilno posvojila karlovačka posada (via facti et brachio insistentia confinioriorum Carlostadiensium).
Slijedeće godine 1696. podnese Krsto Tomašić glede toga na silja pritužbu na ratno vijeće u Gracu. Ratno vijeće naloži tada 14. decembra 1696. karlovačkom generalu grofu Karlu Auerspergu, da taj spor riječi po pravdi. E ali se Auersperg i ne makne. Zato se Krsto potuži putem hrvat. sabora kralju, moleći, da se naloži barunu Kulanu, neka bi dozvolio provesti ovrhu u njegovu korist.
Cini se, da sve to nije ništa koristilo, jer grad Belaj ostade u rukama Kulana, od kojega dodje u vlast Paradajzerovih nasljednika, grofova Sauraua, a napokon u ruke plemića Preerna. Do god. 1768. bio je Belaj vlastelinstvom, a tada je konačno utjelovljen Krajini. Odonda služzio je stanom časnika, a kasnije magazinom topništva. Godine 1834. dala je vojna oblast razružiti grad Belaj, da od njega gradi mlin u Kamenjaku i kuće u Karlovcu. Danas mu se jedva i temelji raspoznavaju.
Tako je propala stara djedovina Tomašića Belajskih. Krsto Tomašić umro je bez potomstva god. 1705., a njegova imanja zaokupila je kr.komora.
Osvrnimo se još jednom na Tomašiće, koji su se naselili oko Bosiljeva pod okrilje mogućih knezova Frankopana. Poznato je, da su braća Pavao i Ivan Tomašići živili oko Bosiljeva polovinom XVII. vijeka. Grbovnica (plem. list), što su je dobili Tomašići god. 1622., nekuda se je bila zamela, a to su htjeli Frankopani izrabiti, i Tomašiće učiniti svojim kmetovima. No Pavlu Tomašiću podje ipak za rukom, da ga je knez Juraj Frankopan ispravom od 1. novembra 1654., izdanom u Bosiljevu, priznao slobodnim čovjekom i oslobodio sve njegove zemlje od svakoga kmetskoga podavanja i podčinjenosti prema gradu Bosiljevu.
Sve to nije koristilo, jer su Pavao i Toma Tomašići ipak god. 1638. pred banom Sigismundom Erdodom prodali grad Belaj, osim 30 jutara zemlje u Rečici, grofu Rudolfu Paradajzeru za 800 for. i jednoga konja, uz uvjet, da im dozvoli, da uvijek uživaju najbolje službe u gradu Belaju (perpetuum in praecipuis et optimis officiis stipendium in dicta arce Belay, futurisque semper temporibus dare et administrare teneantur). Ovu prodaju odobri god. 1639. kralj Ferdinand III. Isto tako prodao je ponovno Toma Tomašić s Jurjom, sinom daljnjeg rodjaka svoga Jurja Tomašića god. 1642. (u četvrtak pred Jakovljem) grad i imanje belajsko istomu grofu Paradajzeru. Prodajni ugovor sklopljen je u Crnkovcu pred banom Ivanom Drakovićem. Cijena bijaše 800 for. i osedlani konj (ac uno equo gene roso cum totali apparatu equestri). No ovaj put izlučen je iz prodaje cijeli posjed Tomašića u Rečici i 30 jutara zemlje u Domitrovcu.
Kao glavni razlog, zašto su prodali Belaj, ističu neprestane provale Turaka, koji se sve više približuju njihovom imanju, a zato žele poći u mirniji kraj.
Prodajom belajskoga imanja bio je veoma oštećen Krsto Tomašić, sin spomenutog Jurja, brata prodavačeva. Kako je taj svoje pravo tražio, razložit ćemo niže.
Kupovninu podijeliše medju sobom Tomašići. Juraj primi odmah svoj cijeli dio, dok su Pavao i Toma još slijedeće godine 1643. primali od Paradajzera što novaca što opet robe. U zimi godine 1642./3. umrije Pavao Tomašić u Toplicama (Leću) ostavivši udovu Maru (Margaretu). Još za života primio je u Toplicama od Paradajzera 18 rajnčki`, a po smrti njegovoj primila je njegova udovica 19 rajnčki", 40 for. i 30 nvč. u srebru i sukna u vrijednosti od 50 for. (ukupno 120 for. 30 novč.). Tomaš pako primio je 222 for. u srebru i 50 for. u suknu i ponovno još 172 for. 28 novč. u ime kupovnine.
Premda je Juraj Tomašić bio sasvijem isplaćen, ipak je svojim rodjacima pravio mnogo neprilika. Tako je god. 1643. pobrao sav prirod na ono 30 jutara zemlje pod Belajem (u Domitrovcu), makar da mu je samo polovina pripadala
To je bilo povodom velikoj svadji. Spomenuli smo, da je Krsto Tomašić prodajom Belaja znatno štetovao. Zato on podigne pravdu pred banom. Po nalogu bana i odredbi zagrebačkoga pod župana Jakova Ilijaevića imao je sudac plemića županije zagrebačke Ivan Gaal osobno poći do udove grofa Ernesta Paradajzera (sina Rudolfova) Margarete rodj. Lamberg, te joj uručiti opomenu, da dozvoli ovrhu na belajsko imanje u korist Krsta Tomašića. Kad je Gaal došao u grad Belaj, što su ga bili Paradajzeri obnovili, ne nadje grofinje kod kuće, te izruči opomenu Dori, ženi Ivana Pavca, belajskoga kmeta, s nalogom, da je preda grofinji, Tom zgodom razgleda grad belajski, te ustanovi, da u gradu nema nikakove straže. 0 tom svom izaslanju sastavi Gaal svjedodžbu u Turnju 27. marta 1,695., te je uruči Krstu Tomašiću.
Već 18. aprila dosudi podžupan Ilijaević Krsti Tomašiću njegov dio na belajskom imanju i odredi ovrhu. Po nalogu bana obavi podsudac Vuk Thauzy tu ovrhu u prisuću turanjskoga kastelana Jurja Miklouića. Svjedodžbu o toj ovrhi sastavi Thauzi 9. juna 1695. u svom dvoru Obrhu kod Ribnika.
Tako se je Krsto Tomašić mogao nadati uspjehu, ali se doskora drugačije dogodi. Udova Paradajzerova izruči grad Belaj barunu Vilimu Kulanu, kapetanu slunjskom, velemeričkom i umberačkom. avaj postavi u grad posadu karlovačkih vojnika, tvrdeći, da Belajspada pod jurisdikciju vojne Krajine a ne bana.
Eto nasilje izneseno je i pred hrvatskim saborom u Varaždinu 14. novembra 1695., gdje je zakljućeno, da se hrvatski ablegat na bečkom dvoru Franjo Črnkovački, ima za tu stvar zauzeti kod kralja Leopolda , pošto je tu djedovinu Tomašića nasilno posvojila karlovačka posada (via facti et brachio insistentia confinioriorum Carlostadiensium).
Slijedeće godine 1696. podnese Krsto Tomašić glede toga na silja pritužbu na ratno vijeće u Gracu. Ratno vijeće naloži tada 14. decembra 1696. karlovačkom generalu grofu Karlu Auerspergu, da taj spor riječi po pravdi. E ali se Auersperg i ne makne. Zato se Krsto potuži putem hrvat. sabora kralju, moleći, da se naloži barunu Kulanu, neka bi dozvolio provesti ovrhu u njegovu korist.
Cini se, da sve to nije ništa koristilo, jer grad Belaj ostade u rukama Kulana, od kojega dodje u vlast Paradajzerovih nasljednika, grofova Sauraua, a napokon u ruke plemića Preerna. Do god. 1768. bio je Belaj vlastelinstvom, a tada je konačno utjelovljen Krajini. Odonda služzio je stanom časnika, a kasnije magazinom topništva. Godine 1834. dala je vojna oblast razružiti grad Belaj, da od njega gradi mlin u Kamenjaku i kuće u Karlovcu. Danas mu se jedva i temelji raspoznavaju.
Tako je propala stara djedovina Tomašića Belajskih. Krsto Tomašić umro je bez potomstva god. 1705., a njegova imanja zaokupila je kr.komora.
Osvrnimo se još jednom na Tomašiće, koji su se naselili oko Bosiljeva pod okrilje mogućih knezova Frankopana. Poznato je, da su braća Pavao i Ivan Tomašići živili oko Bosiljeva polovinom XVII. vijeka. Grbovnica (plem. list), što su je dobili Tomašići god. 1622., nekuda se je bila zamela, a to su htjeli Frankopani izrabiti, i Tomašiće učiniti svojim kmetovima. No Pavlu Tomašiću podje ipak za rukom, da ga je knez Juraj Frankopan ispravom od 1. novembra 1654., izdanom u Bosiljevu, priznao slobodnim čovjekom i oslobodio sve njegove zemlje od svakoga kmetskoga podavanja i podčinjenosti prema gradu Bosiljevu.
Jamačno
nastojanjem kneza Frankopana dobio je Pavao Tomašić i njegov brat Ivan (sinovi Ivana) od kralja Leopolda I. ponovni plemićki list (povelju) izdan u Beču 3. maja l6fil. Ovaj je proglašen na hrvatskom saboru god. 1662. Grb je slijedeći : u modrom štitu na zelenom tlu stoji zlatan dvorepi lav držeći u desnoj šapi sablju. Nakit : isti lav rastući ; rese : zlatno-modre; srebrno-crvene. Kad je god. 1670. padom knezova Frankopana zaplijenjeno Bosiljevo, naseljen je jedan kmet na zemlju Tomašića. Udova Pavla Tomašića Kata potuži se (oko god. 1668.) na to, te joj bude g. 1672. zemlja i kmet predan, što potvrdi prefekt bosiljevački Juraj Kukuljević.
0 potomcima braće Ivana i Pavla Tomašića poznato nam je slijedeće: Ivan, komu bješe čukundjedom Juraj, sin rečenoga Ivana Tomašića (1661.), odseli se koncem XVII. vijeka u Bikalo u Ugarskoj.
Sto se je s njime dogodilo, ne znamo. Više nam je poznato o potomstvu Ivanova brata Pavla. Njegov sin Juraj bio je službenikom u gradu Bosiljevu oko god. 1690.
Unuk mu Ivan bijaše isprva službenikom grofa Nikole Erdoda u Bosiljevu, zatim u Novim Dvorima god. 1707., a napokon god. 1709. u gradu Samoboru. Tu je izvršavao službu direktora i prefekta zmonoga gospodina Erdody Jurja". Na svojim pismima rabi pečat s grbom podijeljenim god. 1661.
Godine 1712. bio je isti taj Juraj Tomašić tridesetničarom u Klanjcu. Godine 1714. 14. novembra kupi sa svojom ženom Juditom rodj. Kraljić, od samoborskih Franjevaca za 440 for. kuću, zemlje i vrt u Samoboru, što su isti redovnici dobili zapisano od udove Rućićeve.
God. 1728. i opet god. 1738. zapisao je Ivan Tomašić ove nekretnine svomu bratučedu Jurju Tomašiću, punomoćniku grofova Erdoda u Samoboru,te utemeljio altariju u samoborskoj crkvi. Iste godine 1738. učinio je 2. juna Juraj Tomašić oporuku, kojom ostavi polovinu svoga imanja za spas duše svoje, a drugu polovinu svojim nećacima Tomašićima.
Poslije njegove smrti vodili su njegovi nasljednici Petar, Matija, Mihalj, Pavao, Toma, Juraj i Ivan Tomašići parnicu zbog ostavine protiv obitelji Buana.
Ova grana Tomašića ostade i nadalje u Samoboru, a potomci iste žive još i danas.
Nema komentara:
Objavi komentar