Veoma važna i odlična ličnost u porodici Tomašića bio je gore spomenuti F r a n j o K s a v e r T o m a š i ć.
On se je rodio na Rijeci 2, oktobra 1761. Kao dijete zavoli vojništvo, te stupi u 15. godini u inžinirsku vojničku akademiju u Beču. U ovoj napredovaše veoma dobro, pokazujući veliku sposobnost. Iza svršenih tamo petgodišnjih nauka istupi iz akademije godine I771. kao inžinir-korpskadet. Skoro postade časnikom, te bude dodijeljen k odjelu, koji je gradio tvrdjavu u Josefstadtu. Već god. 1793. bijaše satnikom kod enijskoga kora.
Kao takav pokazao se veoma hrabrim prigodom obrane tvrdjave Le Quesnoy. Ovdje pade u ruke neprijateljima, Francezima, te bijaše osudjen na smrt pod gilotinom. No u sretan čas pade franceska strahovlada, a to ga izbavi od smrti.
Franjo Ks. Tomašić bijaše veoma omilio kod svojih viših ča snika i zapovjednika, a osobito ga je volio bivši zapovjednik tvrdjave L Quesnoy, pukovnik Blanc, koji ga je, pošto se je izbavio iz ratnog ropstva, osobno pretstavio kralju i caru Franji II., pohvalivši njegovu hrabrost i zasluge kod obrane spomenute tvrdjave. Za ove velike zasluge imenova ga car godine 1797. majorom enijskoga topa.
Na dvoru Franje II. uživaše Franjo Ks. Tomašić veliko povjerenje. Car ga dodijeli poslanstvu u Petrograd. No ovdje nije dugo ostao, jer primi nalog, da se pridruži četama, koje je Rusija pod Suvorovom poslala u Italiju na pomoć Austriji proti Napoleona. Tu bijaše dodijeljen koru generala ruskih pješaka (Rosenbergu). Tečajem ove vojne izkaza se Tomašić osobitom odvažnošću i vrsnoćom (1800.).
Kad je god. 1800. 11. aprila jurišana italska tvrdjava Bochetta, stupi Tomašić svojevoljno na čelo četa, koje stajahu na brijegu Fayale u genovekom. U toj bici ponio se je Tomašić veoma hrabro i okretno, te bude od neprijateljskoga zrna teško ranjen u junačke grudi. Ova rana bijaše tako pogibeljna, da je jedva prebolio, ali je posljedice uvijek osjećao.
Godine 1801. postade potpukovnikom, a god. 1802. 5. maja, podijeljen mu je za ove velike zasluge po austrijsko - rusku vojsku viteški red Marije Terezije i s ovim skopčano barunstvo. Barunski diplom izdan je. u Beču 29. jula 1808. za njega i brata mu Nikolu (kao major). Tako postadoše Franjo i Nikola Tomašići ugarskim barunima.
Još godine 1805. postade Franjo Ks. Tomašić pukovnikom, a god* 1809., kad je prisustvovao blokadi Palmenuove general-majorom.
Kad su Francezi zauzeli zemlje, od kojih stvoriše kraljevinu Iliriju, premješten je Tomašić u Ugarsku, gdje bijaše zapovjednikom tvrdjave Leopaldstadt. Odavde je doskora pozvan u Hrvatsku, gdje je pomagao konjanićkomu generalu barunu Kneževiću, komisaru kod uredjivanja medja, koje su se glasom mira medju Austrijom i velikom Napoleonovom državom imale urediti. Iza toga imenovan je Tomašić zapavjednikom u Zagrebu, koji grad bijaše od velike važnosti, budući da je stajao na medji Austrije i franceske pokrajine Ilirije (preko Save).
Kad je god. 1813. snaga franceske od saveznika slomljena, te iza krvavih dana kod Lipskoga počela tamniti zvijezda Napoleonova, bijaše prva misao cara Franje , da očisti svoje južne kraljevine od neprijatelja. Tomašić dobi nalog, da krene u Dalmaciju, te da je opet pribavi zakonitomu žezlu. On sastavi vojsku od krajiških pukovnija, te pošalje napred nekoliko časnika, od kojih je osobito poručniku Herakoviću pošlo za rukom, da su se u nekim tvrdjavicama postavljeni krajišnici odmah predali. Tako su se takodjer krajišnici u posadi Ercegnovog, Perasta, Espagnola, i sv. Jurja predali Englezima, koji su ih odmah prevezli u domovinu.
Mjeseca oktobra 1813. krene sam Tomašić sa 2900 momaka u Dalmaciju. U noći od 29. na 30. oktobra zauzme s jednim bataljunom Ličana pod pukovnikom Popovićem donji grad Knin, te pozva kninsku tvrdjavu na predaju, koja se odmah slijEdeći dan t. j. 31. predade bez otpora, s tim više, jer u Kninu bijaše mnogo krajišnika u franceskoj službi. Posada dobije slobodan odlazak. Odovde krene Tomašić, da blokira Zadar. Već 3. novembra osvane pred Zadrom, koji je branio franceski general Roize. Odjel francesko - talijanske vojske, što ga je Roize poslao proti Tomašića, morade se iza okršaja kod Dračevca natrag povući, a iza toga slijedeći dan zaposjede Tomašić selo Arbanase kod Zadra. Od 4.-19. novembra, uz male prekidaje gruvahu engleski topovi s kopna na Zadar, no sa slabim uspjehom radi veoma lošega vremena. No od 19. započe pravo bombardovanje grada.
Veći dio posade zadarske sačinjavahu Lićani. Cim su čuli, da su grad opkolili njihova braća Hrvati, odmah počeše snovati, kako da se izbave iz toga neugodnoga položaja, s tim više, jer u srcu bijahu vjerni svom zakonitom kralju. To je general Roize opazio, te misleći umiriti posadu, istjera iz tvrdjave kapetane Ličana, Mesića, Grgurića, Devčića i Alsterna. Nu u tom se gorko prevari, jer ovi ostadoše vjerni svojoj nakani. Kad su ovi 2. decembra, njih tri kumpanije, pošli na vanjske utvrde, dade kapral Jerko Pavičić svojim ljudima znak za pobunu. Ove tri kumpanije maše se oružja, zabiše obližnje topove, a 8 drugih topova baciše u grabe, te se požure k vratima, da izadju napolje. No čim je Roize to opazio, dade medju njih nekoliko karteča opaliti, kao i opsipati ih jakom vatrom iz pušaka. Jedan top bude namješten, da ih kod vratiju smrvi, no u taj tren skoči tesar Franjo Sebail, koji je baš sjekao zapor vrata, do topa, te po vikavši bolje jedan nego li stotinu", slomi sjekirom kolo od topa, dok su medjutim njegovi drugovi sretno umakli iz tvrdjave. Sebail dakako bude od silnih taneta obaljen na zemlju. Ovom zgodom za glavi tu 50 Lićana.
Doznavši to ostali Hrvati-Ličani u tvrdjavi, pobune se i ovi, ali kad ih 30 pade, povukoše se u kasarnu, gdje su se hrabro borili do drugoga dana (3. decembra). Pošto su austrijske čete izvana žestoko jurišale, a Roize ne mogaše prisiliti one u kasarni na predaju, otpusti ih sve s oružjem, prtljagom i jednom blagajnom iz tvrdjave. Iste je noći odstranio još fio Hrvata, koji su po tvrdjavi stražili, a gradska vrata dade odmah dobro zagraditi. Videći napokon Roize, da mu je zaludan otpor, morade 6. decembra kapitulirati, što ugovori sa generalom Tomašićem. Glasom ugovorene kapitulacije, morala je franceska posada položiti oružje i priseći, da ne će ništa činiti proti Austrijanaca. Tada je ispraćena pod stražom do obližnje franceske predstraže.
Tako uljeze Tomašić slavodobitno u Zadar.
Cim je Zadar pao, poduze Tomašić sve mjere, da predobije Kotor i Dubrovnik. On pošalje onamo 15. decembra svog pobočnika generala Milutinovića, davši mu po jedan batalijun Ličana i Banovaca, te jedan kvadron banderijalnih husara, da zauzme Kotor, Dubrovnik i tvrdjavu Torre di Norin.
To mu je sve sretno uspjelo, istjeravši iz Boke Kotorske Crnogorce, koji su je bili zaposjeli. Gotovo sve franceske čete sa tri generala zarobi Tomašić u Dalmaciji, te ih ot premi u Italiju.
Kod zauzimanja Zadra steče Tomašić svojom hrabrošću velike zasluge. Radi toga počasti ga car pismom, pisanim iz Freiburga 26. decembra 1813., kojim mu podijeli komanderski križ reda Marije Te rezije i čast podmaršala, te ga imenova provizornim guvernerom Dalmacije.
Godine 1816. imenova ga car drugim vlasnikom 22. pješačke pukovnije princa Leopolda Sicilskoga.
Od toga vremena boravio je Tomašić sve do svoje smrti u Dalmaciji kaa guverner Dalmacije, Dubrovnika i Albanije (Boke Kotorske).
Kao takav bijaše veoma popularan u Dalmaciji. Godine 1831. dne 4. aprila slavio je Tomašić u Zadru 50-godišnjicu svog vojnič kog službovanja, koja je pala bila na dan 1. aprila. Tom prilikom napisao je T. E. Gomel u njegovu slavu spis : Zur gloreichen Jubel-Feier, der von Sr. Excell. dem Herrn Civil- und Militar - Gou verneur in Dalmatien, Ragusa und Albanien Franz Xav. Freiherrn von Tomassich am 1. April ruhmvoll erreichten funfzigjarigen Dienst Epoche. Begangen in Zara am 4. April 1831." I ovom prilikom vidilo se je, kako je Tomašić bio popularan.
Skoro na to podijeljen mu je red željezne krune I. razreda. Osim spomenutih redova nosio je Tomašić takodjer i počastni križić, kao odlikovanje i uspomenu na vojne proti Napoleona (1813.-1814.) u kojima je hrabro vojevao. Ovaj križić je lijevan od kovi zaplije njenih franceskih topova, a nosi okolo lovor- vijenac, te natpis : LIBERTATE EUROPAE ASSERTA MDCCCXIII. MDGCCXIV." te s druge strane GRATI PRINCEPS ET PATRIA".
Iste godine, kad je slavio pedesetgodišnjicu svog službovanja na dan 12. augusta zateče ga smrt u Zadru, ne navršivši punih 70 godina svog života. - Potomstva nije ostavio, jer se nije ženio.
Kao takav pokazao se veoma hrabrim prigodom obrane tvrdjave Le Quesnoy. Ovdje pade u ruke neprijateljima, Francezima, te bijaše osudjen na smrt pod gilotinom. No u sretan čas pade franceska strahovlada, a to ga izbavi od smrti.
Franjo Ks. Tomašić bijaše veoma omilio kod svojih viših ča snika i zapovjednika, a osobito ga je volio bivši zapovjednik tvrdjave L Quesnoy, pukovnik Blanc, koji ga je, pošto se je izbavio iz ratnog ropstva, osobno pretstavio kralju i caru Franji II., pohvalivši njegovu hrabrost i zasluge kod obrane spomenute tvrdjave. Za ove velike zasluge imenova ga car godine 1797. majorom enijskoga topa.
Na dvoru Franje II. uživaše Franjo Ks. Tomašić veliko povjerenje. Car ga dodijeli poslanstvu u Petrograd. No ovdje nije dugo ostao, jer primi nalog, da se pridruži četama, koje je Rusija pod Suvorovom poslala u Italiju na pomoć Austriji proti Napoleona. Tu bijaše dodijeljen koru generala ruskih pješaka (Rosenbergu). Tečajem ove vojne izkaza se Tomašić osobitom odvažnošću i vrsnoćom (1800.).
Kad je god. 1800. 11. aprila jurišana italska tvrdjava Bochetta, stupi Tomašić svojevoljno na čelo četa, koje stajahu na brijegu Fayale u genovekom. U toj bici ponio se je Tomašić veoma hrabro i okretno, te bude od neprijateljskoga zrna teško ranjen u junačke grudi. Ova rana bijaše tako pogibeljna, da je jedva prebolio, ali je posljedice uvijek osjećao.
Godine 1801. postade potpukovnikom, a god. 1802. 5. maja, podijeljen mu je za ove velike zasluge po austrijsko - rusku vojsku viteški red Marije Terezije i s ovim skopčano barunstvo. Barunski diplom izdan je. u Beču 29. jula 1808. za njega i brata mu Nikolu (kao major). Tako postadoše Franjo i Nikola Tomašići ugarskim barunima.
Još godine 1805. postade Franjo Ks. Tomašić pukovnikom, a god* 1809., kad je prisustvovao blokadi Palmenuove general-majorom.
Kad su Francezi zauzeli zemlje, od kojih stvoriše kraljevinu Iliriju, premješten je Tomašić u Ugarsku, gdje bijaše zapovjednikom tvrdjave Leopaldstadt. Odavde je doskora pozvan u Hrvatsku, gdje je pomagao konjanićkomu generalu barunu Kneževiću, komisaru kod uredjivanja medja, koje su se glasom mira medju Austrijom i velikom Napoleonovom državom imale urediti. Iza toga imenovan je Tomašić zapavjednikom u Zagrebu, koji grad bijaše od velike važnosti, budući da je stajao na medji Austrije i franceske pokrajine Ilirije (preko Save).
Kad je god. 1813. snaga franceske od saveznika slomljena, te iza krvavih dana kod Lipskoga počela tamniti zvijezda Napoleonova, bijaše prva misao cara Franje , da očisti svoje južne kraljevine od neprijatelja. Tomašić dobi nalog, da krene u Dalmaciju, te da je opet pribavi zakonitomu žezlu. On sastavi vojsku od krajiških pukovnija, te pošalje napred nekoliko časnika, od kojih je osobito poručniku Herakoviću pošlo za rukom, da su se u nekim tvrdjavicama postavljeni krajišnici odmah predali. Tako su se takodjer krajišnici u posadi Ercegnovog, Perasta, Espagnola, i sv. Jurja predali Englezima, koji su ih odmah prevezli u domovinu.
Mjeseca oktobra 1813. krene sam Tomašić sa 2900 momaka u Dalmaciju. U noći od 29. na 30. oktobra zauzme s jednim bataljunom Ličana pod pukovnikom Popovićem donji grad Knin, te pozva kninsku tvrdjavu na predaju, koja se odmah slijEdeći dan t. j. 31. predade bez otpora, s tim više, jer u Kninu bijaše mnogo krajišnika u franceskoj službi. Posada dobije slobodan odlazak. Odovde krene Tomašić, da blokira Zadar. Već 3. novembra osvane pred Zadrom, koji je branio franceski general Roize. Odjel francesko - talijanske vojske, što ga je Roize poslao proti Tomašića, morade se iza okršaja kod Dračevca natrag povući, a iza toga slijedeći dan zaposjede Tomašić selo Arbanase kod Zadra. Od 4.-19. novembra, uz male prekidaje gruvahu engleski topovi s kopna na Zadar, no sa slabim uspjehom radi veoma lošega vremena. No od 19. započe pravo bombardovanje grada.
Veći dio posade zadarske sačinjavahu Lićani. Cim su čuli, da su grad opkolili njihova braća Hrvati, odmah počeše snovati, kako da se izbave iz toga neugodnoga položaja, s tim više, jer u srcu bijahu vjerni svom zakonitom kralju. To je general Roize opazio, te misleći umiriti posadu, istjera iz tvrdjave kapetane Ličana, Mesića, Grgurića, Devčića i Alsterna. Nu u tom se gorko prevari, jer ovi ostadoše vjerni svojoj nakani. Kad su ovi 2. decembra, njih tri kumpanije, pošli na vanjske utvrde, dade kapral Jerko Pavičić svojim ljudima znak za pobunu. Ove tri kumpanije maše se oružja, zabiše obližnje topove, a 8 drugih topova baciše u grabe, te se požure k vratima, da izadju napolje. No čim je Roize to opazio, dade medju njih nekoliko karteča opaliti, kao i opsipati ih jakom vatrom iz pušaka. Jedan top bude namješten, da ih kod vratiju smrvi, no u taj tren skoči tesar Franjo Sebail, koji je baš sjekao zapor vrata, do topa, te po vikavši bolje jedan nego li stotinu", slomi sjekirom kolo od topa, dok su medjutim njegovi drugovi sretno umakli iz tvrdjave. Sebail dakako bude od silnih taneta obaljen na zemlju. Ovom zgodom za glavi tu 50 Lićana.
Doznavši to ostali Hrvati-Ličani u tvrdjavi, pobune se i ovi, ali kad ih 30 pade, povukoše se u kasarnu, gdje su se hrabro borili do drugoga dana (3. decembra). Pošto su austrijske čete izvana žestoko jurišale, a Roize ne mogaše prisiliti one u kasarni na predaju, otpusti ih sve s oružjem, prtljagom i jednom blagajnom iz tvrdjave. Iste je noći odstranio još fio Hrvata, koji su po tvrdjavi stražili, a gradska vrata dade odmah dobro zagraditi. Videći napokon Roize, da mu je zaludan otpor, morade 6. decembra kapitulirati, što ugovori sa generalom Tomašićem. Glasom ugovorene kapitulacije, morala je franceska posada položiti oružje i priseći, da ne će ništa činiti proti Austrijanaca. Tada je ispraćena pod stražom do obližnje franceske predstraže.
Tako uljeze Tomašić slavodobitno u Zadar.
Cim je Zadar pao, poduze Tomašić sve mjere, da predobije Kotor i Dubrovnik. On pošalje onamo 15. decembra svog pobočnika generala Milutinovića, davši mu po jedan batalijun Ličana i Banovaca, te jedan kvadron banderijalnih husara, da zauzme Kotor, Dubrovnik i tvrdjavu Torre di Norin.
To mu je sve sretno uspjelo, istjeravši iz Boke Kotorske Crnogorce, koji su je bili zaposjeli. Gotovo sve franceske čete sa tri generala zarobi Tomašić u Dalmaciji, te ih ot premi u Italiju.
Kod zauzimanja Zadra steče Tomašić svojom hrabrošću velike zasluge. Radi toga počasti ga car pismom, pisanim iz Freiburga 26. decembra 1813., kojim mu podijeli komanderski križ reda Marije Te rezije i čast podmaršala, te ga imenova provizornim guvernerom Dalmacije.
Godine 1816. imenova ga car drugim vlasnikom 22. pješačke pukovnije princa Leopolda Sicilskoga.
Od toga vremena boravio je Tomašić sve do svoje smrti u Dalmaciji kaa guverner Dalmacije, Dubrovnika i Albanije (Boke Kotorske).
Kao takav bijaše veoma popularan u Dalmaciji. Godine 1831. dne 4. aprila slavio je Tomašić u Zadru 50-godišnjicu svog vojnič kog službovanja, koja je pala bila na dan 1. aprila. Tom prilikom napisao je T. E. Gomel u njegovu slavu spis : Zur gloreichen Jubel-Feier, der von Sr. Excell. dem Herrn Civil- und Militar - Gou verneur in Dalmatien, Ragusa und Albanien Franz Xav. Freiherrn von Tomassich am 1. April ruhmvoll erreichten funfzigjarigen Dienst Epoche. Begangen in Zara am 4. April 1831." I ovom prilikom vidilo se je, kako je Tomašić bio popularan.
Skoro na to podijeljen mu je red željezne krune I. razreda. Osim spomenutih redova nosio je Tomašić takodjer i počastni križić, kao odlikovanje i uspomenu na vojne proti Napoleona (1813.-1814.) u kojima je hrabro vojevao. Ovaj križić je lijevan od kovi zaplije njenih franceskih topova, a nosi okolo lovor- vijenac, te natpis : LIBERTATE EUROPAE ASSERTA MDCCCXIII. MDGCCXIV." te s druge strane GRATI PRINCEPS ET PATRIA".
Iste godine, kad je slavio pedesetgodišnjicu svog službovanja na dan 12. augusta zateče ga smrt u Zadru, ne navršivši punih 70 godina svog života. - Potomstva nije ostavio, jer se nije ženio.
Nema komentara:
Objavi komentar